Vrijeme nas nije mazilo

Na koju se god okreneš stranu, samo je pustoš, kamen i zemlja. Vjetar nemilosrdno šiba i udara. Preživjele su njih četiri, zadržale sirovu ljepotu i pokazale nam kako svijet izgleda “Dan poslije”. U zamjenu za piće kojim oskudijevaju, pristale su podijeliti poneko iskustvo, provele nas kroz prašinu koja se dizala, punila nam oči i pluća.

Odvele su nas u svoje sklonište, a ono je, kažu, nekad bilo velebno zdanje prepuno ljudi. Baš onih koji su zemlju učinili ovakvom kakva je sad. Tamo je bio čak i bazen, a voda u njemu sada je neki daleki san. Otužni tragovi života koji je tu obitavao sve više postaju ruševine. Grmlje i korov polako prekrivaju beton i mjesto čine skrovitim.

Nadaju se da će sve ponovo pokrenuti, da će ih jednom opet biti mnogo. Žene će ovo mjesto učiniti oazom u koju se dolazi i u kojoj se zauvijek ostaje!

Izvele su nas na ostatke nečega što je bila cesta, a onda nestale kao da ih nije ni bilo. Ostali smo nijemi promišljajući da li smo ih uopće i vidjeli. Šutke smo pregledavali snimljene fotografije kako bismo se uvjerili da Anamarija, Dora, Ines i Irena ipak postoje!